Postići pravednost – Abrahamov primjer

Ranije smo vidjeli da je Abraham stekao pravednost jednostavno vjerom . Ta izuzetno važna rečenica to ovako formulira:

⁶ Abram je povjerovao BOGU. I BOG mu je tu vjeru uračunao kao pravednost.

Postanak 15:6

Vjerovanje se ne odnosi na postojanje Boga

Razmislite što znači ‘vjerovati’. Mnogi ljudi misle da ‘vjerovati’ znači vjerovati da Bog postoji . Mi mislimo da Bog samo želi da vjerujemo da je On tu. Ali Biblija to kaže drugačije. Kaže,

¹⁹ Vi vjerujete da je samo jedan Bog. To je dobro! Čak i zli duhovi to vjeruju i drhte od straha.

Jakovljeva 2:19

Ovdje Biblija koristi sarkazam kako bi rekla da nas sama vjera u Božje postojanje čini jednako dobrima kao Vrag. Istina je da je Abraham vjerovao u Božje postojanje, ali to nije poanta njegove pravednosti. Bog je Abrahamu obećao da će mu dati sina. To je bilo obećanje u koje je Abraham morao odlučiti hoće li vjerovati ili ne. Morao je donijeti tu odluku čak i dok je imao 80 godina, a njegova žena 70. Vjerovao je da će Bog nekako ispuniti to obećanje. Vjerovanje, u ovom izvještaju, znači povjerenje . Abraham je odlučio vjerovati Bogu za sina.

Kad je Abraham odlučio vjerovati u to obećanje o sinu, Bog mu je dao – ‘pripisao’ – pravednost . Na kraju je Abraham dobio i ispunjeno obećanje (sina od kojeg je nastao veliki narod) i pravednost.

Pravednost – ne iz zasluga ili truda

Abraham nije ‘zaradio’ pravednost. Bog mu ju je ‘ pripisao ‘. Koja je razlika? Ako nešto zaradiš, radiš za to – zaslužuješ to. To je kao da primaš plaću za posao koji obavljaš. Ali kada ti se nešto pripisuje, to ti se daje. Ti to ne zarađuješ niti zaslužuješ, ali to trebaš primiti.

Mislimo da nam činjenje više dobrih nego loših stvari, činjenje dobrih djela ili ispunjavanje obveza omogućuje da zaslužimo ili zaslužimo pravednost. Abraham dokazuje da je ova ideja lažna. Nije pokušao zaslužiti pravednost. Jednostavno je odlučio vjerovati u obećanje koje mu je ponuđeno, a zatim mu je i pravednost dana.

Abrahamovo vjerovanje: Kladio se u svoj život na to

Odluka vjerovati u ovo obećanje o sinu bila je jednostavna, ali nije bila laka. Kad mu je prvi put obećan ‘Veliki narod’, imao je 75 godina i napustio je svoju domovinu te otputovao u Kanaan. Prošlo je gotovo deset godina, a Abraham i Sara još uvijek nisu imali dijete – a kamoli narod!

„Zašto nam Bog već nije dao sina ako je mogao?“ pitao bi se. 

Abraham je vjerovao obećanju o sinu jer je vjerovao Bogu. Činio je to iako nije razumio sve o obećanju. Niti je imao odgovore na sva svoja pitanja.

Vjerovanje u obećanje zahtijevalo je aktivno čekanje. Cijeli njegov život bio je prekinut dok je živio u šatorima čekajući obećanje. Bilo bi puno lakše izmisliti izgovore i vratiti se kući u Mezopotamiju (današnji Irak). Njegov brat i obitelj još su uvijek živjeli tamo. Život je tamo bio ugodan.

Njegovo povjerenje u obećanje imalo je prioritet nad normalnim životnim ciljevima – sigurnošću, udobnošću i blagostanjem. Mogao je ne vjerovati u obećanje, a ipak vjerovati u postojanje Boga. Mogao je odustati od obećanja i dalje nastaviti s vjerskim aktivnostima i dobrim djelima. Tada bi zadržao svoju religiju, ali mu ne bi bila ‘pripisana’ pravednost.

Naš primjer

Ostatak Biblije tretira Abrahama kao primjer za nas. Abrahamovo vjerovanje u Božje obećanje i pripisivanje pravednosti uzor je za nas. Biblija ima i druga obećanja koja Bog daje svima nama. Također moramo odabrati hoćemo li im vjerovati.

Evo primjera takvog obećanja.

¹² A svima onima koji su ga prihvatili i koji vjeruju u njegovo ime, daje pravo da postanu Božja djeca. ¹³ Takvima se ne postaje ni prirodnim rođenjem ni željom roditelja koji žele dijete, nego rođenjem od Boga.

Ivan 1:12-13

Danas znamo da se obećanje Abrahamu ispunilo. Neosporno je da židovski narod danas postoji kao nacija koja je proizašla od Abrahama. Ali poput Abrahama, i mi se danas suočavamo s obećanjem koje se čini nevjerojatnim i postavlja neka pitanja. Poput Abrahama, moramo odlučiti hoćemo li vjerovati ovom obećanju – ili ne.

Tko plaća za Pravednost?

Abraham je pokazao da Bog daje pravednost kao dar. Kad dobijete dar, ne plaćate za njega – inače to nije dar. Davatelj dara je onaj koji plaća. Bog, davatelj pravednosti, morat će platiti za pravednost. Kako će to učiniti? Vidjet ćemo u našem sljedećem članku .